Suchergebnisse

Tema rada je tretman političkoga tjednika Danas Predsjedništva Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u prvoj godini njegova izlaženja, tijekom 1982. i 1983. Danas je počeo izlaziti u drugoj polovini veljače 1982., a već pola godine poslije postao je krupan politički problem. Tjednik se pojavio u razdoblju opće krize, s kritičkim, na trenutke i provokativnim pristupom izazvao je okoštalu i ostarjelu partijsku elitu odlučnu da brani svoj nedodirljivi položaj. U vrlo kratkom vremenu ustalio se na nakladi od oko 120.000 prodanih primjeraka, što svjedoči o njegovoj privlačnosti širokoj čitalačkoj populaciji, a s druge strane i utjecaju, što je zapravo zabrinjavalo partijski vrh. Pojavom Danasa počelo je nastajati kritičko javno mnijenje u socijalističkoj Hrvatskoj, što je dotad u većoj mjeri bila značajka Slovenije i Srbije. U obračun s tjednikom partijski vrh krenuo je u ljeto 1982. i privremeno ga je primirio početkom sljedeće godine. To je učinjeno smjenom glavnoga i odgovornoga urednika te dovođenjem novoga s mlađim pomoćnicima koji su bili na službenoj partijskoj liniji. Rezultat promjena bio je i drastičan pad naklade, što je tjednik doslovno svelo na životarenje i marginalan utjecaj.

Popisu unutarnjega neprijatelja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1984. godine dodana je kategorija građanske
desnice pod kojom je komunistički režim podrazumijevao skupine i pojedince koji se u postjugoslavenskim interpretacijama
tretiraju kao kritička inteligencija. Zbog njezina intelektualnoga
sastava režim je građansku desnicu sredinom i u drugoj polovici 1980-ih godina smatrao svojim najopasnijim protivnikom.
Takva je ocjena bila uobičajeno pretjerivanje sustava koji je osporavanju svojih dogmi pridavao osjetno veće značenje no što
su to one doista bile. Na temelju dostupnih izvora, prvenstveno
gradiva Saveza komunista i službi sigurnosti, u ovom se radu pokušava odgovoriti na pitanje što je građanska desnica i koliko je
uopće bila utemeljena ta kategorija.
Ključne riječi: intelektualna povijest; Savez komunista Jugoslavije; socijalistička Jugoslavija; unutarnji neprijatelj; građanska
desnica; nacionalizam.

Koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite, kako se od sredine 1970-ih zvao jugoslavenski obrambeno-zaštitni sustav, počela se provoditi nakon invazije zemalja Varšavskoga ugovora na Čehoslovačku u kolovozu 1968. Jugoslavenski komunisti smatrali su da se takvoj, iznenadnoj i uspješnoj agresiji mogu učinkovito suprotstaviti samo organiziranim angažmanom svih raspoloživih potencijala društva na temelju svojega revolucionarnog iskustva i promišljanja klasika marksizma o naoružanome narodu. Tako je počela nastajati obrambena koncepcija koja je osjetno opteretila društvo, povećala ionako velike financijske izdatke za vojsku i potaknula militarizaciju društva. Premda
je istovremeno s obrambenom funkcijom problematizirana i funkcija sigurnosti društva pod imenom društvena samozaštita, pravi poticaj za njezino teorijsko i praktično uobličavanje dao je upad naoružane skupine
Feniks u Jugoslaviju u ljeto 1972. No do koliko-toliko učinkovite fuzije tih dvaju zaštitnih kompleksa doći će tek 1979. osnivanjem komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji su u obrambeno-zaštitnom sustavu trebali osigurati rukovodeću ulogu Saveza komunista Jugoslavije.

Bijela knjiga je uobičajeni naziv za internu analizu Saveza komunista Hrvatske iz ožujka 1984. u kojoj su sabrane antisistemske pojave iz javnoga prostora od 1982. do 1984., najvećim dijelom iz Srbije, a koje su bile u suprotnosti s politikom Saveza komunista Jugoslavije. Ona je bila rezultat dosljedne provedbe zaključaka Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Hrvatskoj, ali i većem dijelu republika i autonomnih pokrajina. U Srbiji su to radili parcijalno, očito iz pobuda da ne idu do kraja u obračun s kritičarima komunizma jer su dijelu političkoga vrha Srbije služili i za druge ciljeve – promjenu političkoga sustava, što je bio eufemizam za redefiniranje jugoslavenskoga federalizma. Analiza je bila uvod u Savjetovanje kulturnih stvaralaca održano 23. svibnja 1984. u Zagrebu. Izazvala je razmimoilaženje između komunista Hrvatske i Srbije i potaknula dugotrajne polemike u medijima.

Koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite, kako se od sredine 1970-ih zvao jugoslavenski obrambeno-zaštitni sustav, počela se provoditi nakon invazije zemalja Varšavskoga ugovora na Čehoslovačku u kolovozu 1968. Jugoslavenski komunisti smatrali su da se takvoj, iznenadnoj i uspješnoj agresiji mogu učinkovito suprotstaviti samo organiziranim angažmanom svih raspoloživih potencijala društva na temelju svojega revolucionarnog iskustva i promišljanja klasika marksizma o naoružanome narodu. Tako je počela nastajati obrambena koncepcija koja je osjetno opteretila društvo, povećala ionako velike financijske izdatke za vojsku i potaknula militarizaciju društva. Premda je istovremeno s obrambenom funkcijom problematizirana i funkcija sigurnosti društva pod imenom društvena samozaštita, pravi poticaj za njezino teorijsko i praktično uobličavanje dao je upad naoružane skupine Feniks u Jugoslaviju u ljeto 1972. No do koliko-toliko učinkovite fuzije tih dvaju zaštitnih kompleksa doći će tek 1979. osnivanjem komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji su u obrambeno-zaštitnom sustavu trebali osigurati rukovodeću ulogu Saveza komunista Jugoslavije. ; The conception of total people's defence and social self-protection, as the Yugoslav defence-protection system was called, began to be implemented after the Warsaw Pact countries' invasion of Czechoslovakia in August 1968. Yugoslav communists believed that this sudden and successful aggression could be effectively opposed only through the organised engagement of all available societal potentials, based on its revolutionary experience and reflections on Marxist classics regarding arming the populace. This was the beginning of a conception of defence that visibly burdened the society, increased the already large military budget, and prompted the militarisation of society. Although the security of society, called social self-protection, was discussed at the same time as defence, the true impetus for its theoretical and practical formation was the infiltration of the paramilitary cell Feniks (Phoenix) into Yugoslavia in summer 1972. In contrast to total people's defence, whose implementation was considered successful, the implementation of social self-protection ran into numerous problems because security was from 1945 to 1966 exclusively the responsibility of the security service, and therefore difficult to accept in other social structures. For this reason, on several occasions the League of Communists initiated its acceptance on all levels of organisation in party and social-political structures. A relatively efficient fusion of these two protective complexes was achieved only in 1979, after the founding of committees for total people's defence and social self-protection, which were supposed to secure the leading role of the League of Communists of Yugoslavia in the defence-security system.